Pogled kroz kibic-fenster

Sanjivim očima prosvjetnog radnika koji nikada i nije nešto razborito gledao na svijet oko sebe, virio sam jutros kroz pomenute firanjge na parking i slavodobitno konstatovao jesen..Ono nešto malo ljudi se užurbano provlačilo između neuredno parkiranih vozila noseći na ramenima dospjele račune za struju, rate kredita i druge brige koje sputavaju i korak i pogled. Na prvo viđenje, noć nije ostavila neki poseban trag na gradiću koji tako ponosno nosi mentalitet selendre a to je ono što će sva mala mjesta u svijetu uvijek nositi u sebi makar narasla do veličine Pariza..Sumorna jutra u zemljama tranzicije imaju tu primjesu bijede koju je teško izbrisati nekim kozmetičkim zahvatom. Iz sve te bijede, tuge, depresije, kompleksa, neostvarenosti i ostalih hendikepa teško se može izroditi nešto dobro, nešto pozitivno i radujuće. Na ovim prostorima teško je naći nekoga ko se zaista može iskreno obradovati i da to traje. Životne prilike su nas pritisle i, ionako genetski slabog karaktera, posustali smo na samom početku. Počeli smo jedni drugima da zavidimo i čak i kad znamo da je neko u prividno boljoj situaciji od nas, mi ga počinjemo mrziti jer mu je makar malo u tom trenutku lakše. Osmijeh na lice može, eventualno, izazvati crkavanje komšijine krave ili neka adekvatna nesreća koja će nas u našoj mizeriji utješiti. Primjera dobrote veoma je malo jer više i nije u trendu ništa što u sebi ima humanistički prizvuk a mi smo svi tako trendy.. Naime, ne pišem ja sve ovo zato što me strašno zanima kako se osjećaju moji trenutni sugrađani..ne, nego mi je neko drugi put u mjesec dana iz čiste pakosti ogrebao auto..eto,to je jedini razlog što pogled kroz kibic-fenster ovog jutra nije bio veseliji..

Eto, nisam čestito ni okrečio a već su se počeli okupljati, u svakom slučaju, dragi gosti..Dobro došle dame i ostali a fotkice još nisam okačio jer, zaboga, nije se ni kreč još osušio..Elem, da počnemo sa provirivanje kroz firanjge, posebno šivene, necane, samo za kibic fenster..

Vođen mišlju da je mnogo zgodnije piskarati ovdje nego se smucati po učmalim redakcijama punim "onih koji su trideset godina u poslu", odlučio sam da (ponovo) otvorim blog putem kojeg ću Vam pisati šta vidim kroz kibic-fenster.. (Dalje)