Sanjivim očima prosvjetnog radnika koji nikada i nije nešto razborito gledao na svijet oko sebe, virio sam jutros kroz pomenute firanjge na parking i slavodobitno konstatovao jesen..Ono nešto malo ljudi se užurbano provlačilo između neuredno parkiranih vozila noseći na ramenima dospjele račune za struju, rate kredita i druge brige koje sputavaju i korak i pogled. Na prvo viđenje, noć nije ostavila neki poseban trag na gradiću koji tako ponosno nosi mentalitet selendre a to je ono što će sva mala mjesta u svijetu uvijek nositi u sebi makar narasla do veličine Pariza..Sumorna jutra u zemljama tranzicije imaju tu primjesu bijede koju je teško izbrisati nekim kozmetičkim zahvatom. Iz sve te bijede, tuge, depresije, kompleksa, neostvarenosti i ostalih hendikepa teško se može izroditi nešto dobro, nešto pozitivno i radujuće. Na ovim prostorima teško je naći nekoga ko se zaista može iskreno obradovati i da to traje. Životne prilike su nas pritisle i, ionako genetski slabog karaktera, posustali smo na samom početku. Počeli smo jedni drugima da zavidimo i čak i kad znamo da je neko u prividno boljoj situaciji od nas, mi ga počinjemo mrziti jer mu je makar malo u tom trenutku lakše. Osmijeh na lice može, eventualno, izazvati crkavanje komšijine krave ili neka adekvatna nesreća koja će nas u našoj mizeriji utješiti. Primjera dobrote veoma je malo jer više i nije u trendu ništa što u sebi ima humanistički prizvuk a mi smo svi tako trendy.. Naime, ne pišem ja sve ovo zato što me strašno zanima kako se osjećaju moji trenutni sugrađani..ne, nego mi je neko drugi put u mjesec dana iz čiste pakosti ogrebao auto..eto,to je jedini razlog što pogled kroz kibic-fenster ovog jutra nije bio veseliji..